Sometimes I cry so hard from pleading
So sick and tired of all the needless beating
|
|
Dnevnik.hr * ... Zivot shvacam kao ples, pokusavam otplesati najbolje sto mogu. Kad ne ide, trudim se da ide. Nedam se tako lako, jer ionako je ovo sve jedna igra stvorena za nas, pa zasto onda ne... * " Ljudski život vam je kao plima i oseka. Ko plimu uhvati, taj plovi ka sreći. Bez brige, tvoji su snovi netaknuti. Ko je promaši, kroz šiblje i Credits
Design: J-design |
12:18 - Komentari. [ 1 ]
Ponekad ima dana kada mogu sve, ali zato ima dana kada se slomim. U zadnje vrijeme lomim se previse, opet je doslo ono razdoblje kada dolazim ovdje po neku utjehu. U svojoj stvarnosti tu utjehu ne dobivam jer kao da nikoga nije briga. Ili jednostavno to vjesto skrivam I zelim proci to sama. Tuzna sam vam prijatelji, srce se ponovno po tko zna koji put steglo I opet pustam suzu da tece, pomognite mi kako da u svoj zivot vratim onu sarenu dugu. Ponovno sam izgubila one svoje sretne dane. Tuzna sam, onako jednostavno, tuzno i bolno… Stisnem zube i pokusavam zanemariti, pokusavam se boriti s tim, ali onakou povjerenju ne uspijeva. - People always leave, but sometimes they come back…. Premalo je vremena prošlo da bih ga sa sigurnošću mogla ovako jako osjećati, da bi me mogao dotaknuti u dušu i srce ovako brzo i lagano kao da ga je sami povjetarac donio i ostavio tu pred mojim prozorom. slomio je moje, godinama nagomilavane, predrasude prema muškarcima, one koje nisam ja htjela ali drugi su mi ih namećali. Život ide dalje, vrijeme broji svoje dane i godine a ja se ne želim probuditi iz ovoga sna … možda su kriva osjećanja koja stupaju na scenu u ovo doba noći, negdje između sna i jave … voljela bih da je tako ne znam trebam li optužiti daljinu koja nas razdvaja … ljudi su skloni tome ionako, optuživati, ali nikada sebe, uvijek je netko i nešto drugo kriv…doba noći, daljina, izazovi sve veći od većegNe mogu vjerovati ali uspio me trgnuti, mene koja sam uvijek bila nepovjerljiva, poljuljao zidine davno sazdanog zida nepovjerenja i natjerao da s njim poželim podijeliti svoja shvaćanja čuda zvanog život … svoje shvaćanje ljubavi, ako je ima tamo negdje.Željela sam mu tako jako sam željela reći kako se treba znati prepustiti sreći, aujedno sam se bojala možda i više od njega - Ona spava, luduje mjesec Ona spava i smješi se sutra putujem, pamti moje ime poželi sreću i ne zaboravi me sanjaj ne budi se, jutro ionako pokvari sve Prolazi noć. Otkucava 12, a ja još nisam spremna za otići. Kud me ovo sve vodi, zapitam se i ja Provodiš s društvom i dane i noći, prolaze brojne žene kroz tvoj život ali ne znaš dal' će itko ikad doći na moje mjesto, tražit ćeš me u njihovim očima lai me nećeš naći tamo. Tamo će biti neki drugi muškarci, neke druge noći, neke druge ljubavi do zvijezda. Znam da mrziš one tipove koji samo moraliziraju, hoće vaditi trun iz tuđeg oka a ono brvno u njihovom im nimalo ne smeta, mora da je grozno živjeti u njihovoj koži. Nemoj mi sad reći da sam jebena glupača jer mi nije važan novac, nije mi važna slava, titula, sponzorstvo. Važan si mi ti. Zašto živjeti ono što mi drugi nameću iz nekih svojih pricipa? Pozvao si me, ali ostao je gorak okus u mojim ustima, nakon prvog izgovorenog ''sad moram otići…''. Kradem ti misli, čuvam ih od nedokučivih tajnih odaja. Nakon tih riječi, ponašaš se kao da si se upravo probudio iz hibernacije: ''Da, odlaziš, pa šta?! Vratit ćeš se.'' - Nikada ti više neću doći ni kada padaju kiše, ni kada me tuga svlada ni kad mi loše idenikad, nikad vise, odlazim Možda bi bilo bolje da sada prestanem pisati. Nemam mu pravo sve ovo govoriti .Nemam mu pravo vjerovati…ali vjerujem - Došao sam da ti kažem da odlazim
23:42 - Komentari. [ 2 ]
Toliko puta sam pokusavala nesto napisati, ali uvijek izbrisem, jer vjerujem da mi ni ovdje vise ne ide. Ono sto sam nekada toliko voljela, zaboravila sam. Moje inspiracije vise nema. Nema osobe koju sam nekad voljela. Otjerala sam ga od sebe. Ali, nedostaje mi... Prkoseci godinama zajedno smo zivjeli srcem jednostavne dane. Ima toliko cudni stavri, ali... Duso mozda smo dali sve od sebe, ali ipak ne dovoljno u ovom svijetu. Kako to da danas ne znam nista od tebe? Ni gdje si, ni kako si... Prestajem, nema smisla!
22:30 - Komentari. [ 1 ]
Ceka me nesto novo. Moj novi pocetak Tužno plačem kuću ostavljam! Napokon sam odlucila sto zelim u zivotu. Moji snovi su tamo negdje daleko od mog dragog doma. Jos godina dana u svom rodnom kraju i odlazim... Vrijeme je da provedem sto bolje ovo preostalo vrijeme, sa svojom obitelji i prijateljima. Ne mozemo da biramo kako ili kada cemo umrjeti. Samo mozemo da odlucimo kako cemo zivjeti.- Ja sam odlucila da zivim sa osmijehom na licu!
02:03 - Komentari. [ 4 ]
Ovdje me uvijek vracaju osjecaji i On! Ovu stranicu otvorila sam zbog Njega koji je uvijek vjerovao u mene. Ali kao da je prestao vjerovati. Opet su tu promjene, na meni, a najvise na srcu. Danas kada pogledam iza sebe, uvijek je bio ona istina. Ne znam kada i kako, ali postao mi je vazniji od svega. Postao je moj zivot! On je kao i ja, krenemo, stanemo, napravimo dva koraka naprijed, jedan unatrag! U posljednje vrijeme vise suza nego smijeha. Ne zelim to, zelim da je sretan. Toliko emocija. Gledam ga kao jednu njeznu i ranjivu osobu ali u posljednje vrijeme tako bijesnog i razocaranog, izgubljenog. I znam, sigurno se pita gdje to pripada? Ponekad mi dode da mu recem, tu pripadas. Ali ne zelim, neka pronade svoj put i svoje mjesto ispod ovog neba, pa cak i ako nije pored mene. Zelim da se bori za sebe, da se bori za prezivljavanje u ovoj dzungli koju nazivamo svijet. Zelim da napreduje. Da se pri svakom padu doceka, cvrsto na nogama. Ne zelim da se Njegova cista dusa otruje mrznjom samo zbog jedne osobe. Ne zelim da odustaje od snova, samo zato sto se jedan nije ostvario! Da odbaci mogucnost da bude sretan samo zbog jednog propalog pokusaja. Zelim ga vidit upornog i da u svakom novom danu trazi srecu. Trudim se kao nikada da mu vratim sve one nade, da vratim izgubljenom pogledu onaj stari sjaj. Da mu vratim onaj Njegov osmijeh koji je najposebniji na svijetu. Ako ima negdje sreca za mene, ne zelim je. Ne zelim je ako on nije sretan. Ako negdje postoji za mene sreca, poklanjam je Njemu.
00:39 - Komentari. [ 5 ]
Nije nacin samo otici i zaboraviti. Otici bez rijeci, bez zbogom. Znam, ponekad je tako lakse. Ali, nije nacin. Otici i ostaviti sve iza sebe. Najlakse je pobjeci od svega i skrivat se daleko od svega. Mnogima je tesko biti tu kad su najpotrebniji. Da, to sam ja. Sa par promjena, ali ustvari uvijek ona ista. U srcu uvijek ostajem ista. Naucila sam zivjeti, napokon sam shvatila da jedno smo izvana, a drugo iznutra. Znam, onima kojima krene lose sjetite ce me se i trazit ce me. Ozivjet ce me iz svoje proslosti, trazit ce one zagrljaje, ali... Ne znam oce li me svi ti ljudi uspijeti pronaci, jer tko zna gdje ce me zivot odvesti, vec me vodi nekim cudnim putem. Putem, gdje oni vise ne idu. Tko zna ocu li ih vise voljeti. Hocu li ih voljeti jednom kad se sjete? Vise neman onu volju da sve razumijem, vise neman onu volju da se borim za sve. Prestajem zaliti i pocinjem zivjeti. U posljednje vrijeme podaju polako oni koji su u mojim ocima veliki bili. Pitam se, gdje su bili oni prijatelji kada su mi trebali, trebali pruziti ruku, rijec utjehe. Gdje su sva ona obecanja koja su govorili, gdje su ljudi koje sam voljela. Shvatila sam, naucila sam lekciju. Svi su tu dok se smijes i nestaju sa prvom suzom. Ne mogu vise drugima brisati one suze iz pogleda. Znam, oni koji najvise vole, uvijek izgube sve. A ja? Ja jos uvijek vjerujem u ona cuda i sanjam... Sanjam, kako letim visoko. Dosta je da stojim sa strane, dosta je da samo stojim i cekam. Kada pogledam, skoro sve je isto, ali u novi zivot ne idu one stare navike. U novi zivot ne die vise stara ja. Sada sam neka nova, na neki cudan nacin sretna pored svega. Osobu koju sam nekad poznavala i koju sam voljela vise ne postoji. Sada, gledaj kako odlazim MILJAMA DALEKO! I ne znam gdje sve ovo vodi i gdje se ja to uklapam? Nije mi ni bitno, jer cu uciniti ono najbolje, na svoj nacin. Mnogi traze u meni, ono sto ne postoji, ono sto ne mogu da budem. Ne mogu biti ono sto oni traze, jer nisam savrsena. Nikada necu dozvoliti srcu nevinom da potone. Njegovo andeosko lice koje ne mogu nikako izbrisati iz srca koje je urezan zauvijek. Vrijeme je da se osamostalim, da napokon sama pocnem graditi nove nade i nove snove. Blagoslovljena sam za svaki trenutak s njima, ali vrijeme je da ih pustim, ne mogu vise ovisiti o njima. Znam, svatko je odabrao svoj put, svako na svoj nacin. Vrijeme je na meni. Oni su moja vjecna inspiracija. Oni su razlog za smijeh, razlog za srecu. Sretna sam kad su oni sretni. Sada sam toga svijesna, gdje god bila uvijek i zauvijek cu ih na neki nacin cuvati od bola. Pustam sjecanja u glavi i znam da nema nigdje pogreske. Znam, sve ej na svome mjestu i kako treba. Pruzili su mi ono sto nitko do sada nije znao, srce nisu mi slomili, samo su ga odnijeli i neka stoji sa njima. Neka znaju da vrijede i da su nesto posebno. Od njih svatko na svoj nacin. Znam, nase vrijeme tek dolazi. Ponekad neke stvari sam rekla, a da ih nisam htjela reci. Ponekad svi mi kazemo u zivotu neke stvari koje ne mislimo, ponekad sam i ja to radila i nakon toga kajala se. U jednom trenu sve je nestalo, srusili su se svi snovi. Nekada gdje sam bila sretna, stajala je praznina i bol. Neka cudna tisina, koja je se zadrzala na duze vrijeme. Ponekad sam htjela vristati, ali nikad nisam dovoljno snage za to. Plakala sam, ali suze su pomalo nestajale. U jednom trenutku, ostala sam sama. U mom zivotu nekada nisu ni ptice pjevale. Samo su ostala pitanja, zasto ja? Zasto uvijek ja? Ponekad bi pomislila da je to jednostavno prokletstvo. Mnogo puta zapitala bi se postoji li pravda i jesam li sve to zasluzila. Mnogo puta sam stajala sklupcana u krevetu i drhtala. Ponekad s razlogom, ponekad je bila ona samo navika. Mnogo puta sam se osijecala iscrpljeno, slabo bez one snage koja ej uvijek bila u meni. Sve je odjednom nestalo i u meni se stvorila praznina. Ona hladna praznina. Mnogo puta sam se borila, da sve zaboravim i ostavim za sobom da izadem napokon iz onog mraka i kazem da to sam ja, napokon puna sebe, napokon puna nade. Ali... Nisam mogla, sve je bilo pretesko, pretesko za mene. Slomilo me je, svaka ona borba, svaka ona ljubav. Slomila me je ona nada. Mnogo puta stajala sam u sobi samo zureci u zid, mnogo puta sam ostajala bez razmisljanja. U mnogim trenutcima i to mi je bilo tesko. Bezbroj puta telefon je zvonio, cula bi ga, ali ne bi imala snage za javit se. Mnogi su dolazili na vrata, mnogo puta nisam htjela nikoga vidjeti. Mnogo puta nisam imala snage pogledati ljudima u oci, nisam imala strpljenja slusati njihove probleme bilo mi je dosta i same sebe. Da nisam imala strpljenja, ona koja je uvijek bila puna razumjevanja. Djecu bi cula ulicom, njihov smijeh. Boljelo je, nisam htjela slusati, nisam htjela gledati. U jednom trenutku, nisam htjela zivjeti. Gledala sam da je najbolje sklopiti oci, zauvijek i nikada ih vise otvoriti. Tada bi sva bol nestala. Mnogo puta ljudi koji me cak i nisu poznavali govorili bi ona ima najtuznije oci na svijetu. Nikada to nisam vidio. Praznina, losa sudbina, sve bi bilo dio proslosti koje se nakon nekog vremena nitko ne bi sjecao. Moja dusa, negdje bi pronasla mir, negdje gdje nicija ruka nece donijeti nesrecu. Rada, moja nada je nestala. Mislila sam da ne pripadam, barem ne ovdje. Znala sam, smijat cu se, pa i plakat cu od smija premda mi nece biti smijesno. Bilo je toga, smijala sam se ne znam cemu, danas? Smijem se srcem, napokon iskreno. Mnogo puta stajala sam na kisi, samo da nitko ne primjeti moje suze. Na prvi pogled sve je bilo isto. I nakon tog razdoblja, danas sam nesto naucila, a to je da je zivot prekratak i da ga zivimo sto bolje. I shvacam tuzne nitko ne voli. Danas napokon pronalazim srecu, vracam sjaj ocima. Ostavila sam znak, znak na one ljude koji su mi zauvijek promjenili zivot, ucinili ga boljim, sretnijim. Ostavila sam znak na sva ona sjecanja, znak za svu onu ljubav. Ovo pisem u znak jedne predivne osobe, koja me je ucinila boljom osobom. Njegovo andeosko lice koje i da hocu ne mogu izbrisati iz srca jer tamo pripada zauvijek. Mnogi ce ostati dio mene, a on? On ce mi biti vjecna inspiracija i vjecna snaga. Isticala sam se po onoj tuzi, po onom tuznom pogledu. Nekada sam se lomila na svakom naletu vjetra, danas krocim onom suncanom stranom. Danas stojim pred onim sumnjicavim ljudima, sretna. Zao mi je, jer sam Njega razocarala. Zao mi je sto nisam bila jos bolja. Zao mi je za svaku grubi rijec koja je sisla sa mojih usana, ali... Nikada ga namjerno nisam povrijedila. Nisam bila spremna za oprostaj, mislila sam da ne bih mogla zivjeti bez njega. Danas shvacam da mogu i napkon sam zrela, zrela za rastanke. Ovo ne znaci, ne znaci da mi nije stalo, jer... Jos uvijek, volim ga vise engo sebe, vise od zivota. Ljudi ti uvijek ulazi u zivot, ali tako i odlaze. Neki na kratko, neki zauvijek. On je tu bio cijeli zivot i naravno postao je dio mene. Nakon toga kad saznas o cemu se radi, znas sto si spreman uciniti za tu osobu. Kad netko dode sa razlogom, tu je da bi ti pomogao u tvojim snovima. Dodu da ti pomognu onda kada su ti najpotrebniji. Onda kada ti se cinu da su poslani od Boga, vjeruj, jesu. Tu su uvijek s razlogom, jer ih trebas. Ponekad samo odu, a ponekad te prisile da zauzmes svoj stav. Ponekad neki udu samo na kratko i ne zadrze se jer, na tebi je red da pruzis i da ucis. U tako malo vremena mogu te nauciti mnogo tome. Ono sto nikada nisi znao. Uce te zivotnoj lekciji, stvari koje moras sagraditi. Ti si tu, da prihavtis tu lekciju i da je prosljedis. Mnogi su rekli, ljubav je slijepa, a prijateljstvo pronicljivo. Hvala do neba sto su dio mog zivota bez obzira jesu li tu za cijeli zivot ili samo na kratko. Svakoga od njih volim, na svoj nacin. Posebno i cisto. Nemogu je u zivotu ne biti slab, nemoguce je uvijek se drzati na nogama , nikada ne pasti nikada ne plakati, niada ne osjetiti zaljenje, upasti u depresiju. Nemoguce je cak i ne naljutiti se. Nemoguce je ne dozivjeti mracne trenutke. Vjeruj svatko od nas ima pravo na to. Svatko ima pravo biti slab. Mnogo puta sam odustajala. Mnogo puta se sve promjenilo. Danas sam odustala od necega. Od njega, jer je vise nemoguce boriti se sam. On, fali mi. Fali mi u mom zivotu. Fali mi njegova pojava, fali mi trenutci sa njim. Svaka njegova rijec urezana je tu, u mom srcu. Rekli su mi da ne mogu zivjeti od uspomena. Rekli su mi da se probudim i otvori svoje oci jer oko mene je zivot. Mnogi su me pitali zasto sam tuzna? Da moram shvatiti da je sve prolazno, da zivim za danas. Rekli su da nije jedini, znam nije jedini, ali je zato jedina osoba koju sam ovako voljela. Rekli su da sam tek napocetku. Mnogi od njih su rekli budi ono sto jesi, da se ne pravim da sam dovoljna sama sebi. Mnogo puta hodala sam kroz uspomene i pisala njegovo ime. Rekli su mi da nije dovoljno biti iskren prema sebi nego da budem i prema sebi, da tako to mora biti. Da zaboravim. Pitam se sto ostaje u zivotu ako se zaboravi ono najljepse. Sada, hodam kroz sadasnjost. Hodam veselim ulicama, ocima sanjalice, i duboko u sebi previse ga volim. Nisu me promijenili porazi, sto su se samo nizali. Ostajem ona ista koju on poznaje, samo sam osoba sa vise istine. One sto sam naucila sve ovo vrijeme, da bih sazrjela i znala prezivjeti. Naucila sam, ostati neovisna i svoja. Iskrena i u isto vrijeme ranjiva. Znam nikada ne moze biti sve isto, s tim sam se pomirila. Zivot promjeni smijer i odvede nas negdje. Negdje gdje nismo planirali. Meni nije vazno gdje cu biti, koliko cu biti poznata, uspjesna, vazno mi je tko sam u dubini srca. Mogu reci da sam sretna, nadam se da je i on. Disem punim plucima, nadam se tako i njemu. Radujem se svakom novom danu. Kada sam padala nisam se slomila jer on me je cvrsto drzao. Nikada nije dopustio da se slomin. Prezivjela sam i krenula dalje. Njemu hvala, hvala na svim onim utjehama, na onim rjecima da zasto sam sutjela da zasto nisam sve to rekla. Da bi oni bili bolji. I bili su, najbolji. Dovoljan je bio on. Sa osmijehom napokon znam koje su moje vrijednosti. Znam sto se krije u mom srcu. Uvijek je slijedio moj korak, cuvao me je, stitio, volio. Poznaje moj svaki dio duse. Ponekad ga u snovima cujem. Nekada, nisu bile potrebne rijeci da bih znala da je tu. Niti njegov odraz lica, da bih vjerovala u njega. Danas ovo pisem jer potrene su rijeci da on zna da sam tu, da jos uvijek postojim. Ako mu vise nisam potrebna u zivotu, otici cu. Tiho. Danas, pisem ovo da se sjeti tko sam. I da zna da po prvi puta ne placem. Jer zahvalna sam na svemu. Nekada kada bi bila zaboravljena od svih, napustena, njegov glas bi me vodio. Od tuge, tjeskobe on me je oslobodio. Danas, osjecam se zaboravljeno sa njegove strane i ne cujem vise njegov glas. Bio je moj andeo cuvar, onaj koji me kroz zivot stiti. Uvijek vjeran i odan prijatelj. Moj zastitnik. Danas je onaj stranac, obican putnik bez odredista. Covjek koji mnogo ne govori. Danas sjedi tamo, negdje u svojim mislima. Onaj sto uvijek nosi nesto posebno u sebi. U tim plavim ocima ima nesto tako toplo i tako tuzno. Nadam se da ce ovo jednom procitati i da nece nikada zaboraviti. Jer ovo sve je napisala osoba koja ga voli, netko tko mu je bio sve i znacio. Netko tko je moza vec daleko. Daleko u mislima. Srce je bilo slomljeno, ali oporavilo se. Nekako, ozivjelo je. Sva ona tuzna sjecanja zapakirala sam. On, poklonio mi je ono najljepse, razumjevanje, ugodne trenutke i razgovore. Podario mi je krila i napokon ponovno letim. On me je ucinio sretnijom, nasmijesenom. Naucio me je da upoznam samu sebe, da upoznam onaj kutak koji se zatvorio od sve one boli, pokazao je da je dovoljno samo malo da covjek bude sretan. Sada znam, zivot je prekratak da bi ga potrosila na tugovanje, u potrazi za svim onim sto je izgubljeno. Sada znam, da je mnogo lijepog ispred mene. Uvijek i zauvijek cu voljeti sa svakim ritmom srca svog. U svakom dijelu srca i misli je!
22:00 - Komentari. [ 0 ]
jednom ces shvatiti da te niko nikada nije volio kao ja. Nadam se, da ces se jednom pitati kako si mogao samo tako pustiti me da odem.
20:46 - Komentari. [ 1 ]
Sve bi dala da ti mogu dati onu nadu u pogledu koji vidi pocetke i ne priznaje kraj. Tako bi voljela da ti mogu podariti osmijeh, onaj koji nikada nece nestati. Nadzirem samo drhtaj, strah... voljela bih da ti prenesem svu ljubav ovog svijeta, oblak njeznosti i topline. Uvijek zaboli oni izgubljeni pogledi, tuga u tim predivnim ocima. Znam, proci ce mjeseci, godine, ali sjecanja cu zauvijek sačuvati na dnu srca. Niko nikada neće moći da te zamjeni. Moje srce nikada nece to dopustiti. Stalno sam tu, uvijek da budem pored tebe da ti pruzim svu ljubav svijeta, podrsku i zagrljaje. Na neki nacin uvijek zelim biti njegov andeo bez krila. Kada dode tesko vrijeme i kada ljudi okrenu leda zelim biti tu, pored njega. I znam uvijek cu biti. Na bilo koji nacin. I da sam u zivotu imala priliku promijeniti svoju sudbinu, tebe ne bi izbrisala. Nikada se necu kajati zbog onog vremena koje sam provela s tobom. Bila bih spremna pustiti te, onda kada bi znala da ces biti sretniji jer ljubav nema granica. Volim te na svoj poseban nacin, nebo je moja granica. Iz mog srca nikada te nece niko ukrasti jer tu ces uvijek postojati i meni je to dovoljno za srecu.
00:53 - Komentari. [ 2 ]
Srce se razbilo kao staklena casa. Tesko je kupiti krhotine, a da se iznova ne porezes. Danas mogu napisati one najtuznije stihove. Jednom sam ovo procitala: volio sam je, a katkad je i ona mene voljela. I uvijek na taj stih suza krene. Pronasla sam samu sebe u tome. Volim ga, ali katkad i on mene. Ne znam zasto, ali uvijek je dovoljno i to malo. To katkad! Pomisao da ga nema pa cak i onaj osjecaj da je zauvijek otisao, da sam ga zauvijek izgubila u meni probudi sve one tuzne stihove. Zasto uvijek ljubav mora biti kratka, zasto moramo kratko voljeti i sretni biti, a predugo zaboravljati? Veceras jedna djevojka sjedi za svojim stolom, okruzena samocom i tamom. Upravo u toj djevojci veceras je srce u kojem vlada praznina. Djevojka veceras sama stoji za stolom i place. Proliva gorke suze zivota. Veceras ta djevojka pati kao nikada i pita se gdje je to pogrijesila?! Cesto mi se pojavljuje Njegov lik u snovima. Njegovo andeosko lice koje ne mogu nikako izbrisati iz srca koje je urezano zauvijek. Kao da nikad nece prestati, kao da nikad nece nestati. U snovima osjecam kao da je jos uvijek tu. Zato sam prestala sanjati i odabrala nesanicu. Ne zelim vise sanjati. Zasto jednostavno ne mogu zaboraviti? Ne znam, ne mogu se vise boriti protiv sebe, protiv srca. Jedna poruka od mene. Prestanite vrijedati jedne druge, jer nikada ne znate koliko ste jedni druge povrijedili. Otvorite svoje oci i pazljivo pogledajte oko sebe, jer nikada ne znate uvijek pravu istinu. Iza onog toplog i mozda najveceg osmjeha krije se najveca tuga, bol i razocarenje. Mi nismo cudovista, mi smo ljudi, osobe. Stvoreni smo i krocimo ovom zemljom da volimo i ljubimo, a zasto bas radimo ono suprotno?! Jos uvijek sam u potrazi za osobom koja ce mi pruziti onu ljubav koju nikada do sada nisam osjetila. I tragat cu za njom dok je ne nadem. Prijatelji? Uvijek gledam da su oni koji te nasmiju kada si tuzan, daju ti snagu na putu da ostvaris snove, pruzaju ti rame za plakanje, da su usi koje slusaju i srce koje ti otvaraju i daju. Mislim da sam ja u tome uspjela. Da sam uvijek bila klaun u onim tugama, da sam bila podrska u ostvarivanju snova, da sam pruzila vise od ramena za plakanje, pruzila sam i ruku i zagrljaj. Bila sam uho koje slusa, bilo kada. I najvise... Otvorila sam im srce i dala im ga. P.s. Dragi moji, ovo sto sam napisala, dosta me je inspiriralo iz vlastitog zivota, ali ne uzimajte da je mi je sve tako... Ne brinite, dobro sam!
21:18 - Komentari. [ 1 ]
Borim se sa unutarnjim glasovima, borim se protiv osjecaja. Zasto uvijek neke borbe. Iz dana u dan budim se i trudim se da zaboravim. Molim da sve ovo nestane, da brzo prode. Ali... Gore je. Iz dana u dan. Umorna sam, ali jos uvijek dovoljno jaka. Ruzne stvari me muce. Zasto je moj zivot u posljednje vrijeme tuzan i prazan. Danas se pitam, kada ce ovaj ruzan san prestati. Uvijek sam nosila onaj osmjeh premda su u meni bile oluje. Danas se pitam, jesam li nesto ruzno napravila i da mi se sve vraca na ovaj nacin i da se netko sa strane smije. Zivim ono da se vratim, vratim onome dobrome. Jeli ovo samo depresija? Jeli ovo ona kriza u zivotu? Oce li ovako ostati ili ce proci kao i uvijek. Trudim se, ali pored toga uvijek su one sumnje. Uporna sam, ali za sto? Sve ono sto zelim je da sam samo nasmijana. Danas, dusa boli? Sto ce biti sutra? Jesam li uopce ikome vise potrebna? Uvijek kad ostanes sam i kada dusa zaboli, potrebno je samo netko tko te voli. Da razumije tvoju bol, da tvoju tugu razumije , za to treba se naci pravi osoba koja to zna. Kada je najtaze, bas te onda svi zaborave. Vise necu padati, jer jaka sam. Ako treba sama cu naci srecu i sve ono pozitivno. Ma koliko dusa boljela necu stati, nikad. Svima cu pokazati koliko ova osoba voli i koliko ova osoba moze napraviti kada je najvise boli. Nisan znala da cu se ovako osjecati, da ce mi ovako nedostajati. Nedostaje mi... Poseban si i ti to znas! Lutam danima, u ponoru dubina. Nepoznatim cestama se odajem. Moje ime vise nije vazno. Nije vazno tko sam. Gdje pripadam? Pripadam, nekim daljinama. Vise ne znam glumiti, a i dosta mi je te glume. Sva ta gluma, lazni osmjesi. Pocelo je boljeti. Boli vrijeme, boli sudbina. Pocela sam se lomiti na svakom naletu vjetra. Kazu da kada te sve pritisne uza zid, digni glavu, ne daj se... Ja? Popustam, slabim... Ma koliko se opirala tome svemu, slabim... Kazu i ono zaplaci kad te nitko ne vidi! Prije sam se skrivala, sada!? Vise ne mogu, pretesko je. Tesko je zadrzati one suze, a da ne poteknu. Rekla sam uvijek, ja cu suncanom stranom. Zasto se ne mogu toga pridrzavati, zasto je tako pretesko? Bojim se, da ipak nisam onoliko jaka koliko mislim. Ne zelim obnavljat neke odnose, jer to vise nece biti kao prije, ako sto ni ja nikada necu biti onakva kakva sam bila. Mozda je od mene ostao samo mali trag. Osjecam se kao sjena medu Njima, koju povremeno osjete pored sebe... Priznajem, drzim se po strani jer ne zelim se isticati po nicemu, ne zelim se nametati negdje gdje mozda ne pripdama. Mozda prije me je isticao onaj osmjeh, iskreni koji je uvijek bio tu. A sada? Istice me moja tuga. Zao mi je sto sam te razocarala!
11:43 - Komentari. [ 1 ]
|
But baby, where they knock you down and out
Is where you oughta stay |